VOLIMPIVO
Pivo je jedan od najranijih alkoholnih napitaka, a po trenutnim saznanjima pivo kao proizvod nastalo je sasvim slučajno na prostoru Mezopotamije (dio današnjeg Iraka), kada su Sumeri otkrili da se u zaboravljenom tijestu za hljeb događa fermentacija.
Vjerovatno su istraživali kako da sami potaknu proces fermentacije i umjesto hljeba, dobili su “piće bogova”. Sumeri su nastavili razvijati svoje znanje o umjetnosti pivarstva, pa ovo piće uskoro više nije bilo rezervisano samo za božanstva. Nalazi iz oko 2000. godine p.n.e. svjedoče o majstorima pivarima koji su svoje recepte za pivo zapisivali klinastim pismom, sačuvavši ih tako za svoje potomke. Zapisi pokazuju da je u to vrijeme bilo dostupno već desetak vrsta piva.
Nešto kasnije, u starom Babilonu je dokumentovano oko 20 različitih ukusa piva, npr. tanko pivo, crno pivo i vjerovatno prvi premium izvoz proizvod, prima pivo, za koje neki istorijski nalazi svjedoče da se izvozilo čak do današnjeg Egipta.
Prvi koji je ozbiljnije shvatio pitanje zaštite potrošača bio je babilonski kralj Hamurabi, koji je nametnuo drastične kazne, tako da je gazdarica koja je prodavala loše pivo kažnjenja davljenjem.
Tako je napitak napravljen od vode i ječma, započeo svoj trijumfalni pohod kroz svijet. Hmelj se našao u recepturi tek u srednjem vijeku. Pivo je brzo postalo popularno kod Rimljana i Grka, a germanski narodi i Kelti nisu bili ništa manje imuni i brzo su prihvatili ispijanje “tečnog hljeba” kao dio svoje kulture. Amfore za pivo pronađene u regiji Kulmbach potiču iz 8. vijeka p.n.e. i najstariji su dokazi konzumiranja piva na njemačkom tlu.
Umjetnost pivarstvara monaha i Reinheitsgebot
Istorija pivarstva kakvog danas poznajemo neraskidivo je vezana za manastirske pivare u srednjem vijeku. Benediktinci su igrali posebno važnu ulogu i razvoju pivarstva. Tokom posta, pivo je bilo cijenjeno kao izvor energije, a sve pod motom “tečnost ne prekida post”.
Ali monasi nisu koristili pivo samo za svoje potrebe: svaki putnik bi na porti manastira mogao dobiti svježe skuhano pivo. Ova usluga bila je popularna u srednjem vijeku, kada su monasi zbog svog znanja i razumijevanja procesa važili za posebno darovite pivare. Oni su prvi dodali hmelj u pivo uz vodu i slad.
Međutim, umjetnost pivarstva nije se svugdje praktikovala na uzoran i pošten način. U istoriji piva, neki tradicionalni sastojci za pivo, iz današnje perspektive, više podsjećaju na recepte iz vještičije kuhinje: beladona, opijumski mak i bunika su sve češće korišteni aditivi, ponekad sa psihodeličnim nuspojavama.
Da bi obuzdao ove ekscese i osigurao ujednačeno visok kvalitet, bavarski vojvoda Vilhelm IV je u 16. vijeku donio sljedeći zakon – tačnije: 23. aprila 1516. godine:
“…posebno želimo da od sada, svuda u našim gradovima, na pijacama i na selu, nijedno pivo ne sadrži više od samo:
- Ječma
- Hmelja
- Vode
..”
Punom parom u moderna vremena
Godine 1516. kvasac se još nije spominjao kao sastojak piva u Zakonu o čistoći. Uvijek je bio uključen u proces kuhanja, ali se to nije moglo vidjeti golim okom. Ovo otkriće je napravio francuski istraživač Louis Pasteur oko 1860. godine. Otkrio je da su mikroorganizmi odgovorni za pretvaranje sladnog šećera u alkohol i ugljik-dioksid.
Pronalazak mašine za hlađenje Karla von Lindea omogućio je pivari da kuha pivo donjeg vrenja (koje zahtijeva nisku temperaturu fermentacije, a i poslije u fazi dozrijevanja, odnosno odležavanja – njemački lagern – po čemu je ova danas najrasprostranjenija vrsta piva dobila ime) tokom cijele godine od kraja 19. vijeka. Ranije se pivo moralo hladiti u dubokim podrumima štapićima leda od zime.
Mnoga otkrića i izumi pomogli su da se pivo stalno poboljšava i da se postigne i održi veoma visok nivo kvaliteta. Omogućili su i pripremu većih količina, ubrzali punjenje i produžili rok trajanja piva.
No, uprkos modernim mašinama i optimiziranim procesima, kuhanje piva i danas slijedi isti, stoljećima star princip.
