Rasizam i mizoginija u pivskoj craft industriji

Statistički podaci neminovno ukazuju da bijelac, muškarac, apsolutno dominira u Craftu. Američki primjer kaže da cijelih 3,7% crnaca su konzumenti crafta. Po njihovom svjedočenju, oni u craftu nemaju šta da traže jer je to bjelački trend, te da ne vide zašto bi uopšte pili od 18% alkohola sa aromom slanine, kada mogu piti čašu hladnog i neutralnog piva za daleko manji novac. U crnačkoj kulturi kažu da tome nema mjesta, pa su i brojke s toga jako male. Ni proizvođači ih nemaju kao ciljane konzumente, pa je craft naći u crnačkim kvartovima, isto kao tražiti kao iglu u plastu sijena.

Niko u tome ne vidi rasizam, jer kažu da je pivska industrija generalno uvijek i bila bjelačka. Ni sa pojavom crafta se to nije promjenilo, a čini se da to niko nije ni očekivao.

Ipak, fakta jeste da su crnci kao i u svemu ostalom, bili diskriminirani kada je u pitanju rad u pivovarama, bilo velikim ili malim. U pedesetim godinama prošlog stoljeća, nijedan afroamerikanac nije mogao ni prići pivovarama, a još manje da radi u njima. Koliko je to dovelo do današnjih cifri crnih konzumenata, malo ko i polemiše. Još jedna stvar koja je udaljila afromerikance od crafta je novac. Craft je neupitno skup sport, dok su afroameričke plate znatno niže od bjelačkih. I na kraju logično pitanje koje bjelački craft može da postavi sebi je “da li je uopšte važno što crnaca nema u craftu ni na koji način?”

Jeste. Svaki homo sapiens van crafta je gubitak za craft.

A ništa nije bolje ni sa ženama. Rijetko ili nikako im se pruža prilika da zasjednu na neki od tronova ove industrije. U proizvodnji kućnog piva tu i tamo ima žena, pogotovo u USA i Švedskoj, ali to je sve. U ostatku svijeta ih treba svijećom tražiti. Zato je jako važno pomenuti one koji uspjele da se izbore za svoje mjesto u “muškoj” industriji.

Julia Herz je direktor craft programa u američkoj Asocijaciji pivara. Ona je doprinjela tome da je je USA dobila duplo veći broj craft pivovara u zadnjih dvije godine. Ona je jedna od onih koji se i izborila za zakon koji omogućava amerikancima kućno pravljenje piva. Njene zasluge u craftu su velike i bez nje, današnja craft scena u svijetu, a pogotovo u Americi, ovako ne bi sigurno izgledala.

Teri Fahrendorf je vjerovatno i najveća feministica u pivskoj industriji. Ona je začetnik grupe “Pink Boots Society” i pomaže ženama koje kuhaju i vole pivo da nikada ne osjete na svojoj koži dominirajući muški svijet u craftu. Ta nema dlake na jeziku, i mnogim šovenima je začepila gubicu svojim pivom. Može se reći da je najzaslužnija za regrutovanje žena u pivskoj industriji, a nadam se da će to i nastaviti raditi.

Laura Woods Salazar je nekrunisana kraljica kiselih piva. Jedna od direktorica je u New Belgium Brewing Company, i ponosno stoji iza većine njihovih piva. Vjerovatno niko na svijetu ne zna više o kiselim pivima od nje same.

Gwen Conley je brejnfaker ukratko. Ona zna o kvascima i hmelju više i od jednog muškog brewera. Kako je po zanimanju mikrobiolog, u pivskim laboratorijama pliva kao riba u vodi. Radi u The Lost Abbey i jedan je od vodećih svjetskih stručnjaka i mikrobiologa za pivo.

Lucy Saunders je najveći ženski blogger kada je u pitanju pivo. Iza nje ima sijaset pivskih vodiča i što je posebno interesatno, riječ je o devedesetim, kada je craft bio prisutan samo u USA i to na nivou statističke greške. Zadnjih godina sem novih vodiča, drži i predavanja o vodi brewerima i pivovarama. A ko je sve angažuje na tim predavanjima, čini se da vodu i sve o njoj ima u malom prstu.

Sve ove nabrojane žene su dio statističke greške u craft industriji. Jako mali broj žena ima pristup, dok se ove postojeće bore kako umiju i znaju u dominantno muškom svijetu. Da li će Evropa da prati ove trendove ili će da osvjetla obraz, ostaje da se vidi.